Rešenje globalne krize moguće je samo kroz evoluciju svesnosti pojedinca -
Autor: Miša Vasić -
Turbulentno ispoljavanje aktuelnog procesa globalizacije ima za posledicu odsustvo stabilnosti različitih identifikacionih društvenih matrica: demontiraju se države sintetisane na prevaziđenim idejama, stvaraju se nove sinteze zasnovane na realnim principima integracije. Ove tokove prate i važniji kulturno - sociološki fenomeni: na sceni je preispitivanje postojećih modela, počevši od nacionalnog suvereniteta, pa sve do dogmi konvencionalne duhovnosti. Porodična i polna neprikosnovenost takođe pada pod udarom feminizma i osvojenih seksualnih sloboda alternativnih orijentacija. Zvanična medicina se sukobi sa čitavim dijapazonom naturalističko-spiritualnih opcija lečenja, te gubi autoritet. Zvanična nauka se zaglibila u puki materijalizam i nekoherentnost kvantne teorije sa teorijom relativiteta. Na vrata kuca nova holistička paradigma, od Dejvida Boma (fizika) do Ruperta Šeldrejka (biologija).
Dolazi do inflacije ideja, što dovodi do odsustva smisla. Individue se, radi duhovnog i habitalnog opstanka, ujedinjuju u neformalne grupe, koje su moguće zahvaljujući blagodetima interneta, satelitske mobilne telefonije, i drugih vidova umreženja novih tehnologija povezivanja. Stvaraju se nove veze u realnom vremenu, koje definišu vrednosti bazirane na statističkoj težini izbora slobodnih pojedinaca, od izbora muzike, preko vidova konzumerizma do novih naučnih modela.
Tako dolazimo do paradoksa vladajućeg interregnuma: na nivou zvaničnog, institucionalno diktiranog modela za sve oblasti, postoji sukob nebrojeno mnogo opcija, te zvanična paradigma zapravo i ne postoji, jedino što se vidi je sukob nepomirljivih ideoloških modela. S druge strane, potpražno, a putem prirodnog zakona, neumoljivošću statistike, pojedinci, high-tech povezani, slobodno i spontano redefinišu sve vrednosti. Da to nije puki hir tehnološki obrazovanih marginalaca, svedoči i krajnja ozbiljnost kojom su spin-doktori, tokom poslednjih američkih izbora, pristupili internetu, kao značajnom mediju za polje uticaja / dejstva na javno mnjenje.
Pošto, dakle, odgovor na pitanje krize vrednosti dolazi odozdo, preko slobodnih ljudi van institucija, postavlja se pitanje pravaca i perspektiva razvoja vrednosti pomaljajuće globalne kulture. Da li je u pitanju težnja ka anarhiji ekstremnog individualizma, ili smislena evolucija svesti? Da bi smo dali odgovor na ovo pitanje, potrebno je da se izmestimo iz priče o društvu, i vratimo se tamo, gde se jedino može naći ispravan odgovor, a to je pojedinac i nadasve njegov stupanj svesnosti.
Osnovna podela razvoja svesti, sa stanovišta različitih aspekata, bila bi na pred-konvencionalni nivo (pojedinac koji čini osnovu predmodernog društva, koje je kolektivističko i fundamentalističko), konvencionalni nivo (neophodan za pojedinca kao osnovu modernog društva, ali koje suverenitet prenosi na državu-naciju) te post-konvencionalni nivo (ako se dosegne u dovoljnom broju pojedinaca, moguća je perspektiva razvoja post-modernog globalnog društva evoluirane svesti, sa naglaskom na individualizam i pluralizam vrednosti). Samo razvojem svesti do stepena post-konvencionalnog nivoa, moguć je dalji razvoj društva i prevazilaženje trenutnih svakovrsnih podela. Prevladavanje egoizma, jačanje samosvesti i zauzimanje realne pozicije u odnosu na zajednicu, prirodu i kosmos, prihvatanje pune odgovornosti za svoje postupke, kao i proširenje polja svesnosti na nad-individualne svetove, entitete i energije (arhetipove), jedini su preduslovi za razvoj kako pojednca, a posledično i društva, koji bi bio u skladu sa kosmičkim zakonima višega reda. Bez toga, na ovom stepenu tehničkog i tehnološkog razvoja, postoji ozbiljna opasnost da civilizacija skrene u različite vidove samorazaranja. U daljem tekstu će se razmatrati različiti pristupi / uglovi klasifikovanja razvoja svesti, od strane nekoliko istraživača koji su se bavili ovom temom.
G. I. Gurđijev (ruski antropološki eksperimentator prve polovine XX veka) izvršio je podelu ljudi na nekoliko kategorija. Kategorije koje spadaju u pred-konvecionalni nivo su one, koje, po njemu, poseduju odsustvo sopstvene volje, i ponašaju se poput psihičkih automata, bez svesti o sebi, celini i voljnoj interakciji sa celinom. To su:
1. Pojedinci sa težištem u intelektualnom centru - oslanjaju se na teorije i mentalne konstrukcije koje su individualne i objektivno neproverljive, alhemičarsko «znanje vodom» (analogno Jungovom mislećem tipu)
2. Pojedinci sa težištem u emotivnom centru - oslanjanje na znanje subjektivnog afiniteta/neafiniteta koje ne odgovara objektivnom znanju (analogno Jungovom čuvstvenom tipu)
3. Pojedinci sa težištem u motoričko-instinktivnom centru - oslanjanje na znanje identifikacijom ili instinktom, žudnja za zadovoljenjem potreba i težnja za udobnošću (analogno Jungovom osetnom tipu)
Kategorija koje spada u konvencionalni nivo je:
4. Pojedinci sa težištem u idejama, vrednostima i aktivnom odnosu prema unutarnjem. Posmatranje sebe, teleološka usmerenost, primanje znanja sa viših nivoa, svest o svojoj suštini (analogno Jungovom osvešćenom «ja», odvojenom od arhetipova)
Kategorije koje spadaju u post-konvencionalni konvencionalni nivo su:
5. Pojedinci koji imaju jedinstvo, već se kristalizovalo «ja», ne mogu da se vrate na raniji stupanj, poseduju jedinstveno i nedeljivo znanje, koje potiče od bića (analogno Jungovom kristalizovanom «ja»)
6. Pojedinci koji dosežu potpuno znanje i svest, ali to nije njihovo permanentno stanje (analogno Jungovom odnosu «ja»-«sopstvo»)
7. Pojedinci sa voljom, svečću, trajnim ja i besmrtnom individualnošću (analogno Jungovom «sopstvu», a kroz istoriju npr. paradigma Isusa Hrista)
Žan Pijaže (švajcarski psiholog epistemološke orijentacije) se bavi kognitivnim mogućnostima čoveka, koje direktno formiraju njegov stepen autonomije. Tek pojedinac sa sposobnošću operacija formalnog mišljenja doseže konvencionalni stupanj razvoja, koji je sposoban da racionalno prihvata ponuđenu društvenu paradigmu. Pred-konvencionalni kognitivni stupanj sve svodi na slike konkretnih mislenih operacija, koje motivišu na «akciju» baziranu na emotivnom učešću i trenutnoj pred-logičkoj identifikaciji sa konkretnim slikama ispoljenim u svesti. Na to se i svodi sukob današnjih predmodernih fundamentalizama (plod «konkretnih» operacija mišljenja) i modernih racionalnih preostalih država-nacija (plod «formalno-operativnog mišljenja», sklonost ka racionaliizaciji, prihvatanju poponuđenih «rešenja», pod uslovom da sadrže logična «objašnjenja»). U polju interneta i neformalnih umreženja, međutim već postoje individualisti i pluralisti, nad-nacionalni i nad-kolektivni, sa karakteristikama post-formalnih kognitivnih operacija (integrisanje simboličko-arhetipskih sadržaja svesti, upotreba zrele intuicije, prevazilaženje «zvanično» ponuđenih modela) koji predstavljaju post-konvencionalnu svest kao klicu mogućeg globalnog razvoja baziranog na slobodnom mišljenju a u skladu sa prirodnim zakonima koji se projavljuju kroz intuitivno saznanje i sinhronicitet.
Džejn Levinger (američka istraživačica psihologije razvoja) proučava zrelost razvoja «ega» (ili, kako bi Gurđijev rekao, «bića») sa stanovišta okrenutosti prema sebi (pred-konvencionalni stupanj). Tako infantilni/ impulsivni / samozaštitnički ego čini osnovu destruktivnih, anti-društvenih trendova viđenih u istoriji ali i aktuelnih u sadašnjem vremenu. Njemu se suprotstavlja konformist / samosvestan / svestan nivo razvoja. On čini osnovu modernog društva kao borac protiv emotivnih fundamentalizama predmoderne, ali, kako nekritički usvaja društvene vrednosti kao unapred zadate bez ličnog preispitivanja, tako ujedno i predstavlja tipičnog «čoveka organizacije», gradivni element modrene države-nacije, koja, bez ikakvog odnosa ka nadsvesnom i bez intuitivnih uvida i zaokreta, može uvesti čovečanstvo u glib materijalizma, birokratskog totalitarizma i uništenja prirodnih ekosistema. Tek post-konvencionalni tipovi individualist / autonoman / integrisan koji prihvataju univrzalne kosmički zadate vrednosti pa ih transponuju u društvene, nosioci su pozitivnih trendova razvoja budućnosti.
Robert Selman (američki psihoanalitičar, teoretičar razvoja i prevencije sukoba) se bavio problemom «zauzimanja perspektive». Mala deca, kao i pojedinci pa i društvene grupe nediferenciranog ega spadaju u pred-konvencionalni stupanj (nikakva / nediferencirana / socio-informaciona perspektiva), što je karakteristično za pred-moderna društva. Radi se o tome da se zauizima perspektiva obeležena ličnim interesom i korišću, te potreba da se tuđa perspektiva, putem indoktrinacije, dovede na «svoju liniju». Ovo je osnova svih fundamentalizama. Konvencionalni nivo predstavljaju samo-refleksivna (mogućnost empatije) i perspektiva treće strane (mogućnost prihvatanja različitih paradigmi i traženje kompromisa), što je odlika modernih društava. Post-moderno društvo traži post-konvencionalni nivo zauzimanja perspektive, te zauzima, redom: društvenu (shvatanje da i «neutralni» posmatrač zaključuje na osnovu sopstvenog društvenog nasleđa) relativističku (shvatanje da su «objektivni» stavovi doneseni na osnovu ne samo društvene, već i lične konstitucije, te oslanjanje na zrelu intuiciju) i univerzalnu (prevazilaženje ličnog, društvenog i kulturnog nasleđa i dosezanje istinske objektivnosti). Tek tada se mogu nadrasti naizgled nepomirljivi stavovi - prevazilaženjem i jednog i drugog.
Lorens Kolberg (američki psiholog, sledbenik Pijažea, observirao etička pitanja) je istraživao stupnjeve moralnog razvoja. Najviši stupnjevi ličnog razvoja proističu iz paralelnog razvoja naše kognitivne sposobnosti kao i naše etičke priorode. Značajan deo moralnog razvoja sastoji se od odbacivanja društvenog uslovljavanja. Kroz moralni razvoj, dostignuta je mogućnost da se iskorači iz društvene realnosti i objektivno preispita opšteprihvaćeni moral date kulture. Trenutni moral teži, kao i svaki moral, da obezbedi opstanak posebnih grupa. Možemo pobeći iz društvene realnosti naše kulture, ne tako što ćemo se buniti protiv nje, već pre usvajanjem spone nove moralne filozofije, bazirane na više prosvetljenom i naučnom pogledu na svet. Ovo je bazirano na objektivnom posmatranju postojeće realnosti. Bilo da su nekome oči otvorene ili zatvorene, bilo da je on prisutan ili nije, priroda fizičkog univerzuma postoji i ne može biti racionalno negirana. “…Gravitacija je, npr. realnost, u koju nam ne bi valjalo da ne poverujemo; To je iznad fakta da ste hrišćanin ili Jevrejin; Iznad bilo koje religije ili sistema verovanja: ako ispadnete kroz prozor, povredićete glavu!…” - Kolberg
Tri post-konvencionalna stupnja predtavljaju najrazvijenije stepenice moralnog razvoja. Odluke su bazirane na razmatranju zajedničkih vrednosti pre nego na sebičnim interesima ili slepom prilagođavanju socijalnim standardima. Pojedinac 5. stupnja opaža svoju dužnost u uslovima društvenog ugovora, prepoznajući arbitrarnu prirodu pravila napravljenih za dobrobit sporazuma. On izbegava kršenje prava pojedinaca, ili nasilje protiv dobrobiti zajednice.
Pojedinac 6. stupnja postaje nezavistan od uticaja kolektivnog morala i kreira svoj sopstveni moralni kod. On se snažno oslanja na sopstvenu savest (Gurđijev takođe ima ovaj cilj) i uzajamno poštovanje sa drugima. On prepoznaje univerzalne principe koji podcrtavaju društvena angažovanja i traži da ih primeni kao dosledne principe moralnog prosuđivanja.
Kolberg nadalje spekuliše da može postojati i sedmi stepen (Transcedentalna moralnost ili moralnost kosmičke orijentacije) koja može voditi ontološkim verovanjima sa moralnim promišljanjem. To je osnova svake nauke koja prihvata principe ezoterije, od Junga, ili, radikalnije, R. Štajnera, pa nadalje…U doba materijalizma, ovo može delovati kao praznoverje, ali u svim istorijskim trenucima krize kulturnih modela, dešavale su se “transcendentne” intervencije, koje su kasnije oblikovale novi model, za koji ljudi potom veruju da je “oduvek postojao”, tobože stvoren po modelu “racionalnog promišljanja”…Međutim, za mnoge istinske reformatore ljudskog uma, od Pitagore (religija brojeva) pa do Njutna (alhemija), npr., jasno je da je iza nauke stajala ezoterična i duhovna pozadina.
Kao što se vidi iz svega do sada izloženog, jasno je da postoji visoka korelacija između Pijažeovih stupnjeva kognitivnog razvoja, Kolbergovih stupnjeva moralnog razvoja i Loevingerinih stupnjeva ego razvoja, te Selmanovih stupnjeva zauzimanja perspektive.
Kao ilustracija, u nastavku sledi Mičelova uporedna tabela stupnjeva kognitivnih operacija, ego zrelosti, zauzimanja perspektive te moralnog razvoja, gde se uporedno može videti sinhronizacija i međuuslovljenost različitih ljudskih osobina i aspekata na putu ka društvenoj evoluciji.
| Logički stupnjevi (autonomija bića) | Moralni stupnjevi (prevladavanje kolektivizma) | ||
| PIJAŽEOVI STUPNJEVI Kognitivnih operacija: 1: Senzorno-motorni 2: Pre-logična intuitivna misao 3: Nisko razvijene konkretne operacije |
LEVINGERINI STUPNJEVI
Ego zrelosti 3: Samozaštitnički |
SELMANOVI STUPNJEVI Perspektive 1: Nikakva 2: Nediferencirana 3. Socijalno-informaciona |
KOLBERGOVI STUPNJEVI Moralnog razvoja Pre-konvencionalni nivo Stupanj 0: Dobro je ono što ja želim i volim Stupanj 1: Orijentacija ka poslušnosti i kazni. Priklanjanje jačem. Stupanj 2: Egoistična orijentacija; Upotreba jezika da se dobije željeno. Akcija kao sredstvo hedonističke satisfakcije |
|
3A: Konkretne operacije |
4: Konformist 5: Samosvestan 6: Svestan |
4: Samo-refleksivna 5: Treće strane |
KONVENCIONALNI NIVO
Stupanj 3: “Dobar dečko” (ili devojčica) kao orijentacija; Interpersonalni odnosi uzajamnosti; prilagođavanje stereotipnoj kulturnoj slici. |
|
4B: Istinske formalne operacije 5: Post-formalne operacije 6: Zrela intuicija |
7: Individualist 8: Autonoman 9: Integrisan |
6: Društvena 7: Relativistička 8: Univerzalna |
POST- KONVENCIONALNI NIVO
Stupanj 5A: Orijentacija ka interpersonalnom posvećivanju i društvenim ugovorima; utilitarno zakonodavstvo. Stupanj 5B: Orijentacija ka razvijenoj svesnosti i višem zakonu. Stupanj 6: Orijentacija ka principima etičke univerzalnosti i doslednosti. Stupanj 7: Transcedentalni moral. |
I, na kraju bi se moglo izvesti nekoliko zaključaka.
Tokom dosadašnje istorije, religiozni, moralni ili filozofski sistemi su, na mnogo različitih načina, tumačili pitanja čoveka i društva, njihove međusobne odnose i strukturu. Kako su svi sti sistemi (bilo bazirani na racionalizmu, bilo na misticizmu) bivali nužno ograničeni prirodom ideološkog okvira ili bar limitirani prirodom artificijelno označenog ispoljavanja ljudske duhovnosti (”filozofija” vs. “religija”, npr.), a usled nepostojanja globalnih komunikacija, bivali su usmereni striktno ograničenim strukturama ljudske populacije. Tako su se i najsmelije i najkreativnije ideje pretvarale, zakonom enentiodromije, u ideološke matrice, koje su vremenom počele da bivaju suprotstavljene jedna drugoj u funkciji raznolikih ciljnih grupa.
Rezultat sukoba ideologija je transformisanje nematerijalnih entiteta u materijalno ispoljavanje konfrontacija, i, posledično, ratovi, ili, u najmanju ruku, stagnacija ideja i napretka.
Vek u kome živimo, sa svojim globalnim informatičkim poljem, kao i slobodnim protokom različitih ideja, kultura i obrazaca, a sve bazirano na visokoj tehnologiji, kao potpražno objedinjujućom idejom planetarne civilizacije, nameće rešenje novog tipa: naučnu paradigmu.
Kao što se može zaključiti iz svega do sada rečenog, evolucija čovečanstva se zasniva na mikrorevoluciji pojedinca. A to je moguće ne pomoću novih ideoloških modela, baziranih na zastrašivanju i uslovljavanju ispoljavanja poželjnog ponašanja, već na naučnom sagledavanju moralnog, kognitivnog i ego razvoja, pri čemu se polazi ne od vulgarnog materijalizma i utilitarnosti, već od čiste empirije, koja ukazuje da su mikrokosmički elementi čiste duhovnosti i povezanosti sa kosmičkim zakonima višega reda (o čemu vekovima govore religija i umetnost, ali na nivou dogme i estetike) notorna činjenica, koja ne samo da se mora razmatrati kao evidentna, već je od presudne važnosti kao ultimativni generator progresa svake vrste.
Tako se, prevazilaženjem pred-konvencionalnih i konvencionalnih kognitivnih, moralnih, i “ego” obrazaca, te potonjim rezoniranjem pojedinačne svesnosti sa frekvencijom prirodnog zakona višega reda, stvara “kristal mase” (E. Kaneti) koji, pod povoljnim okolnostima internog i eksternog okruženja, može da kristališe i okolinu, što i dovodi do kolektivne evolucije, globalnog kvantnog skoka.





































